Ruta sv. Martina - Saint Martin of Tours Route
Kulturne rute Europe i Hrvatske
Vijeće Europe pokrenulo je program Kulturne rute Vijeća Europe 1987. godine s ciljem otkrivanja i predstavljanja zajedničke bogate i raznolike kulturne baštine, boljeg razumijevanja europskog kulturnog identiteta te spajanje ljudi i mjesta u zajednički kulturni prostor.
Kulturne rute pokrivaju cijeli niz različitih područja, od arheologije, arhitekture i krajolika do religijskih utjecaja, od gastronomije i nematerijalne baštine do znamenitih osoba europske umjetnosti, glazbe i književnosti.
Program potiče edukativnu i kulturnu razmjenu, a obogaćivanjem kulturne turističke ponude otkriva manje atraktivne i poznate destinacije u kojima osnažuje društveni i ekonomski razvoj te kulturni i održivi turizam.
Otkad je Vijeće Europe 1987. godine predložilo prvu kulturnu rutu – Hodočasničku rutu Santiago de Compostela, do danas je certificirano 48 kulturnih ruta Vijeća Europe.
Republikom Hrvatskom prolazi 21 kulturna ruta, čime je Hrvatska prepoznata kao destinacija bogatog kulturnog naslijeđa. Putem različitih tema program podiže svijest o europskoj i hrvatskoj kulturi te potiče njezine građane na promišljanje o svojem nasljeđu, dok uključivanjem lokalnih projekata omogućuje samoodrživost i stvara kulturni kapital. Time je Hrvatska u samom vrhu promicanja svojeg nepokretnog, pokretnog i nematerijalnog nasljeđa.
Ruta i Stopa svetog Martina
Jedna od kulturnih ruta je Ruta svetog Martina, koja prolazi kroz više od 10 europskih zemalja u dužini od preko 5.000 km. Glavno obilježje spomenute rute je Stopa sv. Martina, rad francuskog kipara iz Toursa Michela Audiarda. Stopa se postavlja na sakralne ili kulturne objekte posvećene svetom Martinu i do danas ih je postavljeno nekoliko stotina diljem Europe.
U Martinovu životnom putu prepoznajemo široku europsku dimenziju. Od Mađarske (rođen oko 316. godine u današnjem Szombathelyju) i Italije gdje se školovao za rimskoga vojnika u Paviji i gdje je prihvatio kršćanstvo. Putevi su ga vodili do Francuske i Njemačke gdje se iskazao kao vojnik, ali ne mačem koji ubija već mačem kojim dijeli svoj plašt i ogrće siromaha u Amiensu te mačem kojim donosi mir među neprijateljima u Wormsu. Tijekom redovničkoga i dugog biskupskog djelovanja u Toursu (nedaleko kojega je i umro 397. godine) Martin je u 4. stoljeću prolazio Europom, pronoseći ne samo evanđeosku misao, već ideju darivanjai tolerancije.
U razvoju sveukupne europske martinske tradicije u našoj zemlji svakako će pridonijeti i knjiga ‘Život svetoga Martina’ Sulpicija Severa, koju je s latinskog preveo teolog Stjepan Kušar. Zahvaljujući ovom prijevodu približen nam je Martin kao osoba izuzetno osjetljiva na bijedu drugoga i koja je postala prvi svetac nemučenik.
Put sv. Martina, Via Sancti Martini, stopama sveca nudi putovanje Europom koje je utemeljeno na 4 velike europske martinske rute:
Prva spaja Szombathely (Mađarska), mjesto Martinova rođenja i Candes-Saint-Martin, selo nedaleko Toursa (Francuska) gdje je svetac umro, prolazeći kroz Paviju (Italija), mjesto Martinova odrastanja i školovanja i završavajući u Toursu u kojemu je Martin biskupovao i gdje se nalazi njegov grob.
Druga vodi od Szombathelya do Toursa preko Triera (Njemačke), grada u kojemu je Martin također boravio neko vrijeme.
Ostale dvije rute povezuju gradove Utrecht (Nizozemska) i Saragossu (Španjolska) s Toursom (Francuska).
Via Sancti Martini pješačka je i biciklistička ruta, koja se na nacionalnoj razini osmišljava u svakoj zemlji. Lokalni martinski put, kao i europski, ne spaja samo martinske lokalitete već promiče materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu na ruti, kao i njezine ekološke specifičnosti. Iz Martinova životopisa, kojega je sastavio Sulpicije Sever, nije u potpunosti vidljivo Martinovo kretanje aktualnim hrvatskim prostorom. No brojni martinski toponimi i raznoliki običaji svjedoče o drevnoj hrvatskoj tradiciji čašćenja ovoga sveca. Zbog toga je i Hrvatska uključena u martinsku kulturnu rutu kao najistočniji europski prostor na kojemu je opstala i još uvijek je živa tradicija slavljenja sv. Martina, poznatija kao Martinje.
Uz bogatu hrvatsku materijalnu martinsku baštinu naročito vrijedi istaknuti onu nematerijalnu, koja svojom raznolikošću i postojanošću zavrjeđuje iznimnu pozornost, ali i potrebu za sustavnijim istraživanjem. Ona je u lipnju 2019. godine pod nazivom Hrvatske tradicije slavljenja sv. Martina biskupa upisana u Registar kulturnih dobara RH – Lista zaštićenih kulturnih dobara (Z-7341).
Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska je kulturnoznanstvena udruga osnovana 2006. godine u Zagrebu i član je Europske mreže Kulturnih centara sv. Martin, koja povezuje sve europske martinske centre. Cilj hrvatskoga Centra je istraživanje, očuvanje i promicanje hrvatske martinske baštine u kontekstu Europskoga kulturnog itinerera.
Godine 2013. u okviru hrvatskoga predsjedanja Europskom mrežom kulturnih centara sv. Martina, današnjom Europskom federacijom, Kulturni centra sv. Martin – Hrvatska koji je u Zagrebu utemeljen 2006. godine, ugostio je u Zagrebu predstavnike ondašnjih sedam centara i organizirao znanstveni skup ‘Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin, simbol dijeljenja’. Zbornik radova sa skupa je objavljen 2016. godine povodom obilježavanja 1700. obljetnice Martinova rođenja.
Potiču se i nove aktivnosti u oživljavanju i revalorizaciji martinskog nasljeđa koja svojim specifičnostima pridonose oblikovanju lokalnih kulturnih identiteta vođenih darivanjem – temeljnom premisom europskoga martinskog kulturnog itinerera.
U Hrvatskoj je do sada postavljeno 29 Stopa sv. Martina:
Prva u Hrvatskoj postavljena je uz ruševnu crkvu, nedaleko istočnog ulaza u Zagreb, u Dugom Selu (Martin Breg 2007). U blizini Zagreba (južno) još je jedna postavljena u Šćitarjevu (2014).
Sjeverno od Zagreba prema Međimurju, stope su u Slanom Potoku (Gornja Stubica 2016), Brezničkom Humu (2018), Bojačnom (Zagorska Sela 2021), Varaždinskim Toplicama (2016), Donjoj Voći (2017), Martijanecu (2015) i Svetom Martinu na Muri (2016).
Prema istočnom dijelu Lijepe nam Naše, stope su postavljene u Kalniku (2016), Virju (2008), Velikoj Trnovitici (2012), Lovčiću (2014), Bošnjacima (2020), Prkovcima (2020), Privlaci (2020), Svinjarevcima (2017) i Belom Manastiru (2018). Na sjevernom Jadranu uz čak tri u Istri, Tar-Vabriga (2011), Ližnjan (2015) i Vrsar (2023), stope su u Malom Lošinju (2015) i Povljani na Pagu (2024). Kod Splita u Vranjicu (2013) i Podstrani (2019), u Donjem Selu na Šolti (2010), u Sumartinu na Braču (2011), Kotišini (Makarska 2023) te u Žrnovu na Korčuli (2021).
Okrugla trideseta predviđena je za crkvu sv. Martina u centru Zagreba, u Vlaškoj ulici, a tridesetiprvom obilježena će biti kapelica svetog Martina u Podsusedu, zapadnom ulazu u Zagreb.
Kapelica svetog Martina u Podsusedu
Kapelica sv. Martina u Podsusedu jedna je od najstarijih sačuvanih sakralnih građevina u Zagrebu i mjesto identiteta zajednice naselja. Vjeruje se da je izgrađena u 10. stoljeću, a u spisima Zagrebačke biskupije dokumentirano je da postoji početkom 13. stoljeća. Arhitektura stilski pripada razdoblju romanike. U većoj obnovi 1899. godine dobila je i neke historicističke karakteristike.
S obzirom da se kapelica odlikuje kulturno povijesnom, graditeljsko tipološkom, arhitektonskom i ambijentalnom kvalitetom upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske Ministarstva kulture pod brojem Z – 0718.
O najranijoj povijesti kapelice saznajemo iz tekstova Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Ivana Krstitelja Tkalčića. Poznato je da 1205. godine u Hrvatsku dolaze Cisterciti, koji grade crkvu i samostan na otoku rijeke Save, otprilike u ravnini Stenjevačke župne crkve. U posjed dobivaju prostor uz današnji potok Dolje i kapelicu sv. Martina, koju pregrađuju u romaničkom stilu.
Prvi poznati izgled kapelice prikazan je na Kaiserovoj litografiji iz 18. stoljeća. U spomenici župe Stenjevec iz 1898. godine župnik Ljudevit Ivančan opisao je i prikazao staru kapelicu i nekadašnji neposredni okoliš prema izvorima i pričanjima župljana. Izgled kapelice prije obnove 1900. godine dokumentiran je i na nekoliko fotografija na razglednicama tog vremena.
Na Medvednici se može naići na pojedine krške oblike, kao što su špilje. Prema zapisima Dragutina Hirca, s kraja 19. stoljeća, saznajemo da je kraj kapelice sv. Martina bila oveća špilja, koja je nestajala uslijed eksploatacije kamena u obližnjem kamenolomu. Vjerojatno bi i kapelica bila srušena da župnik Ivačan nije primijetio njenu vrijednost i zauzeo se za njeno očuvanje i obnovu. Angažirao je arhitekta Hectora pl. Eckhela koji je došao u Zagreb 1881. godine radi obnove katedrale. Eckhel je bio i vrstan crtač te je projekt predočio akvarelom. Kapelicu je obnovio u neogotičkom stilu. U velikom potresu 1880. godine kapelica nije znatnije oštećena.
Od početka 20. stoljeća najviše je izmijenjen prostor okoliša kapelice. Pomaknut je prilaz kapelice prema potoku i izravnana padina brijega. U vrijeme 2. svjetskog rata sagrađene su barake i ambulanta, koje su kasnije srušene. Teren je još snižen i isplaniran za gradnju igrališta tenis centra.
Kapelica je znatnije bila preuređivana početkom 20.stoljeća, no tek 1994. je započela njena obnova prema programu i konzervatorskim smjernicama Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode pod vodstvom arhitekta Mladena Perušića. Analiziran je projekt obnove arhitekta Eckhela i izvedeno stanje 1900. Kameni obodni i zabatni zidovi nadograđeni su i zidani ciglom, postavljeno je novo krovište, ugrađen kameni portal i rozeta iznad ulaza na zapadnom pročelju. Na južnom zidu broda ugrađen je neogotički prozor s vitrajem sv. Martina pustinjaka. Na zgradi su zadržani detalji romanike i gotike, romanički prozor na južnom zidu svetišta i prozorska niša na zapadnom. Prilikom pregleda nađeno je i zvono s kraja 17. stoljeća postavljeno u tornjić.
Vanjski radovi su dovršeni 1999. godine, a oni u unutrašnjosti 2008. godine. U potresima prije četiri godine nije teže oštećena.
Danas je potrebno započeti s novim radovima obnove jer postoji nekoliko pukotina u žbuci na pročeljima oko otvora i u unutrašnosti, na slavoluku, svodu svetišta i sjevernom zidu gdje ima i vlage jer je kapelica izgrađena na stijeni te je potrebno pregledati i drenažni sustav.
Sveti Martin i Podsused
Čovjek današnjeg užurbanog, modernog vremena prepunog tehnoloških dostignuća teži drugačijem provođenju slobodnog vremena. S nostalgijom se prisjeća nekadašnjeg načina života (sve veći broj etno postava, kuća, muzeja) i kreće na duge pješačke ili biciklističke rute biti sam sa sobom i produhoviti se (najpoznatiji Camino – putevi sv. Jakova).
Podsused je nekada bio omiljeno izletište Zagrepčana, uz Savu je rasla sitina od koje su mladi pleli košarice za vrijeme čuvanja stoke na paši te ih poslije nudili izletnicima na stanici vlaka Samoborčeka. Osim povijesnih priča od vremena Panonskog mora i Zagrebačkog kita, preko starih Rimljana do grada Susedgrada i Seljačke bune i dalje vezanih za kupalište, kamenolome ili Cementaru, Podsused ima i skriveni dragulj – kapelicu svetog Martina.
Uz kapelicu su i ostaci polušpilje za koju stanovnici vjeruju kako je u njoj živio sveti Martin. Prema mišljenju etnologa, vjerojatnije je da je ovdje (stoljećima kasnije od svetog Martina biskupa) živjela pustinjačkim životom jedna tako dobra osoba da su je prozvali svetac Martin. On je osim što je dijelio siromašnima ono što je imao i ozdravljao ljekovitom vodom sa obližnjih termalnih izvora (Sutinska vrela i potok). Njemu u čast podignuta je kapelica. Od davnina mještani Podsuseda upravo ispred nje kreću na pješačka hodočašća na Mariju Bistricu. Isto tako već dugi niz godina na nedjelju najbliže datumu Martinja (11. studenog) organizira se procesija od župne crkve sv. Ivana Bosca ulicama i trgovima Podsuseda do kapelice sv. Martina. U procesiji sudjeluju i nose kip sv. Martina (inače smješten na oltaru kapelice) članovi Hrvatske žene, Caritasa, muške i ženske molitvene zajednice, KUD-a, ponekad uz pratnju limene glazbe. Ispred kapelice (ili u sportskoj dvorani – ovisno o vremenskim uvjetima) održi se posebno svečana misa. Osim cijele salezijanske zajednice iz Podsuseda, svih svećenika, ministranata, asistenata i prednovaka, crkvenog zbora, čitača, mladih animatora, dođu u goste i Salezijanci i predstavnici drugih župa te razni gosti. Nakon mise vrijedne članice Hrvatske žene počaste sve domaćim kolačima i vinom.
Na sličan način, u Dugom Selu se obilježava dugi niz godina, u srpnju ljetni Martin i godišnjica uključivanja u Rutu sv. Martina. Vinarima se dodjeljuju nagrade i priznanja. Neki čak stave Stopu sv. Martina na naljepnice na boce vina. S obzirom na dugu templarsku tradiciju Martin Brega u ponudi su templarski zalogajčići, keksi u obliku štita.
Općenito su posebno ukusne Martinske kiflice.
Žrnovo, u blizini grada Korčule, poznato po Makarunadi, jednako je ponosno na svoju prekrasnu crkvu sv. Martina i tematske rute za koje se turisti sve više zanimaju.
U Kotišini, poviše Makarske, koja je isto dio Rute sv. Martina, uz prekrasan botanički vrt i interpretacijski centar nešto je manje posjetitelja. Razlog tome je što se više promovira na razne načine Biokovski skywalk.
No izuzetno pozitivan primjer uključivanja u Rutu sv. Martina je župa Beli Manastir. Beli Manastir je i prije imao organizaciju Prijatelji sv. Martina. Nakon što su pristupili Ruti sv. Martina i obilježeni stopom, vjeroučitelj sa djecom je za istaknuti humanitarni rad dobio novčanu nagradu dijeljenja na međunarodnoj razini (prix du partage) a u organizaciji su i zaposlili jednu osobu na puno radno vrijeme.
Prije 15 godina, u okviru prvih Podsusedskih svečanosti 2009. izdana je vrlo bogata monografija pod naslovom ‘Podsused – vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština’ (u nakladi župe sv. Ivan Bosco, uredništvo: don Tunjo Blažević, Ivana Haničar Buljan, Irena Kraševac, Marija Šunjić) čime je Podsused postao jedini kvart koji ima vlastitu monografiju. Iste godine uređena je Poučna staza Podsused (Eko 2000). Zapadni ulaz u Zagreb ima dobru ugostiteljsku ponudu, domaće proizvođače pića, slastica i rukotvorina, prekrasnu prirodu, mineralne izvore i zaštićene vrste te posebno dobre stanovnike uključene u ponajviše humanitarne udruge, molitvene zajednice, izviđače, planinare, sportaše, KUD (Klas) i druge.
Uključivanjem Podsuseda u kulturnu Rutu svetog Martina i obilježavanje Stopom kapelice svetog Martina lokalna zajednica bi trebala prepoznati razvojne potencijale koji su ostvarivi kroz dugoročno planiranje i ulaganje te kroz konstantno prosvjećivanje i obrazovanje u čemu se prepoznaje premisu ovoga projekta: građansko dijeljenje (partage citoyen) zajedničkih dobara u koje spada promicanje znanosti i edukacije u svrhu ostvarenja boljeg življenja, zajedništva te vrednovanja i odgovornosti prema zajedničkim dobrima i iznimnoj prirodi.
.
izvori i literatura:
https://hrcak.srce.hr/file/455558 - AKM kulturne rute, Antonija Zaradija Kiš
https://susedgradskenovine.wordpress.com/2020/05/03/podsused-graditeljska-bastina-19-i-20-stoljeca/
https://hkm.hr/vijesti/domovina/znate-li-sto-je-stopa-sv-martina/
https://radio.hrt.hr/radio-sljeme/vijesti/dani-europske-bastine-ruta-sv-martina-11401357 https://tzds.hr/novosti/templarski-dani-na-martin-bregu
https://pdfcoffee.com/leksikon-ikonografije-liturgike-i-simbolike-zapadnog-kranstva-pdf-free.html
Projekt obnove krova, pročelja i drenaže kapele sv. Martina, Podsused - Ivana Haničar Buljan, Mladen Perušić, Mirta Krizman, Zagreb 2024.
‘Podsused – vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština’ ur: don Tunjo Blažević, Ivana Haničar Buljan, Irena Kraševac, Marija Šunjić, župa sv. Ivana Bosca, Podsused 2009.
'Putovima Europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: Sv. Martin, simbol dijeljenja', ur: Antonija Zaradija Kiš i Ines Sabotić, Zagreb 2016.
Comments
Post a Comment
Hvala na komentaru.